.webp){kind=icon}
Ako je suditi po dosadašnjim iskustvima drugih država, hrvatske banke u prosincu mogu očekivati porast iznosa ukupnih depozita na računima građana i kompanija u samo mjesec dana i za deset posto. Kako se krajem travnja na računima domaćih banaka nalazila protuvrijednost od 53,1 milijarde eura, to znači da bi ona mogla porasti za dodatnih pet milijardi eura. Ugrubo, trideset, a možda čak i više milijardi kuna.
Procjenu temeljimo na podacima o kretanju depozita u pet drugih država koje su prije nas uvele euro: Slovenije, Slovačke, Estonije, Latvije i Litve. Podaci kojima Europska središnja banka (ECB) raspolaže sežu u barem 36 mjeseci prije uvođenja eura te smo za procjenu onoga što se može očekivati u domaćem bankovnom sustavu uzeli razdoblje od 36 mjeseci prije i nakon uvođenja eura.
Analiza je daleko od znanstvene, ali ne može se ne primijetiti sličnost trendova. Kod više-manje svih država mjesečni se rast depozita u bankama bitno ne mijenja sve do mjesec dana pred samo uvođenje eura. U prosincu (sve su države euro uvele s prvim siječnjem) dolazi do visokog skoka.
Iznadprosječni skok
U Slovačkoj, koja je euro uvela 2009. godine, taj skok je bio čak 11 posto. U Litvi i Latviji, između sedam i osam posto, u Sloveniji 3,3 posto, a jedino Estonija nije odskakala od svojeg uobičajenog trenda. Za usporedbu, u tri godine prije uvođenja eura iznosi depozita u bankama promatranih država uglavnom su se mjesečno mijenjali u rasponu od negativna do pozitivna dva posto, s tu i tamo kojom iznimkom.
Ovakav razvoj događaja govori u prilog tome da će hrvatski građani čekati zadnji trenutak kako bi položili kune u banke. Aktivnija strategija domaćih banaka možda bi to mogla promijeniti pozivajući stanovnike da pokušaju izbjeći gužve i probleme tijekom prosinca, no hoće li domaće banke učiti na primjeru drugih, ostaje za vidjeti. Od spomenutih država jedino se u Latviji, koja je euro uvela 2014. godine, može vidjeti kako je natprosječni rast depozita u bankama počeo nešto ranije, u listopadu, kad je skočio iznad tri posto.
Naravno, stvarna situacija ovisit će o tome kako će se hrvatski građani u konačnici ponašati. Polaganje kuna na račune u tjednima prije uvođenja eura svakako je nešto jednostavniji način konverzije nego čekanje siječnja i zamjena gotovine za gotovinu. Dio njih možda će i pričekati s obzirom na to da se kune tijekom cijele iduće godine mogu promijeniti u eure.
Općenito gledajući, iznos depozita građana i kompanija u hrvatskim bankama u posljednjih je deset godina porastao za 40 posto, s 38,2 milijarde eura krajem 2011. do 53,1 milijarde krajem travnja ove godine. S obzirom na ostvareni gospodarski rast – BDP je u tom razdoblju skočio s 44,8 na 57,3 milijarde eura – rast depozita je i očekivan.
No u istom je tom razdoblju došlo do velike promjene u udjelima koje pojedine vrste depozita imaju u ukupnom iznosu. Gledajući stanje na tržištu, takav trend i nije neočekivan, a može poslužiti i kao odlična ilustracija kako situacija na financijskim tržištima ostavlja posljedice na ponašanje građana i kompanija.
Krajem 2011. godine čak 77 posto depozita bilo je na oročenim računima. Tradicionalno, oročeni depoziti nosili su više kamate od onih po viđenju (á vista) i klijenti banaka preferirali su svoj novac držati na takvoj vrsti računa. Na tzv. transakcijskim računima, dakle tekućim i žiro računima, tada se nalazilo 15 posto ukupnih depozita, dok je ostatak bio u klasičnoj štednji.
Pad kamatnih stopa
Kako su kroz godine kamatne stope padale, na tržištu općenito, pa tako i u bankama, sve je manje građana oročenu štednju vidjelo kao mjesto gdje bi na svoj novac mogli ostvariti barem kakvu-takvu zaradu te ih je sve manje depozite oročivalo. Krajem travnja 2022. tako je na oročenoj štednji bilo samo 25 posto svih depozita. S druge strane, udio na transakcijskim računima povećao se na čak 70 posto, a klasična štednja je, od ionako malog udjela, još i smanjena.
Ovakav trend ide u prilog tvrdnji da građani, ali i kompanije, u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina nisu uspjeli naći zamjenu za oročenu štednju. Potencijalno viši prinosi, od četiri ili pet posto, koliko je nekad iznosila kamatna stopa na oročenu štednju, danas nisu tako lako ostvarivi. Usprkos trudu financijske industrije za nagovaranje građana na prebacivanje svojeg novca, primjerice, u investicijske fondove ili neke druge oblike ulaganja, gdje bi kamata bila viša od jedva simbolične koliko dobiju na tekućim računima ili á vista štednji, to se naizgled nije ostvarilo.
Averzija prema riziku od ulaganja na tržištima kapitala, a u tome veliku ulogu igra i tradicija i općenita nerazvijenost tog segmenta financijske industrije kod nas, još uvijek je prevelika da bi građani spremno ulagali u fondove, dionice ili neke druge investicije. Jedina iznimka je kad na neko vrijeme neke vrste imovine postanu "financijski modni krik" i privremeno steknu veliku popularnost. Svojedobno su to bila devizna tržišta, s vremena na vrijeme svoj trenutak pod suncem dobije investicijsko zlato, a posljednjih godina popularne su kriptovalute.
Spomenuto iskustvo iz država koje su prije nas uvele euro pokazuje i kako nakon naglog skoka depozita u plus tijekom prosinca dolazi i do iznadprosječnog pada u minus tijekom siječnja. Građani koji su gotovinu na račune tijekom prosinca deponirali kako bi se ona preračunala u eure, solidnim dijelom u siječnju tu gotovinu dolaze nazad podići, sad u zajedničkoj europskoj valuti.
Opet, hoće li domaće banke uspjeti nagovoriti građane da novac ostave kod njih, ovisi o puno toga. Očekivani rast kamatnih stopa mogao bi u tome igrati ulogu, no u tome bi se bankama o glavu moglo obiti to što su od 2016. godine broj zaposlenih smanjile za desetak posto, s 20 na 18 tisuća. Ako građanima nema tko ponuditi oročenu štednju uz nešto više kamate, ne treba se čuditi što je oni neće ugovoriti. Bilo u kunama, bilo u eurima.
