Avioprijevoznici nisu uvijek najbolji saveznici u borbi protiv klimatskih promjena. Međutim, svjetski su predvodnici u svom fanatičnom nastojanju za smanjenjem potrošnje nafte.
Gorivo obično čini otprilike četvrtinu troškova većine avioprijevoznika. Sve što im omogućava manju potrošnju povećava profit i priliku za nadmašivanjem konkurencije u žestokoj borbi za putnike.
Nevjerojatna je razina učinkovitosti kojom je to nastojanje tijekom desetljeća rezultiralo. Moderni zrakoplovi mogu prevesti putnike na dvostruko veću udaljenost nego što su to mogli 1960., a s jednakom potrošnjom goriva. Usporedite potpuno natovaren Airbus SE A320neo ili Boeing 787 s učinkovitim hibridnim automobilom poput Toyotina Priusa sa samo jednim ili dva putnika – u većini slučajeva potrošnja goriva i emisija ugljika po putniku i po kilometru niže su u zrakoplovu.
Međutim, kako bi se uhvatili u koštac s jednim od najpodmuklijih doprinosa letenja globalnom zatopljenju, zračni prijevoznici morat će se naviknuti sagorijevati više kerozina. To je zato što motori zrakoplova ne zagrijavaju planet najviše putem ugljičnog dioksida koji ispuštaju, već putem kondenzacijskih tragova koji nastaju pri letu.
Svatko tko je promatrao nebo blizu zračne luke vidio je tragove bijelih oblaka koje oko 15 posto letova ostavlja za sobom. Najčešće nastaju kada zrakoplovi lete kroz hladna i vlažna područja vedrog neba gdje je vodena para na rubu smrzavanja. Čađa koja se emitira iz motora stvara čestice oko kojih mogu rasti kristali leda, stvarajući oblak na velikoj nadmorskoj visini koji potom djeluje kao pokrivač sprečavajući toplinu u nastojanju da napusti Zemlju.
Možda se čini bezazlenim, ali ti cirusi koje je stvorio čovjek odgovorni su za više od polovice klimatske štete uzrokovane zračnim prometom i dva posto ukupnog zatopljenja koje uzrokuju ljudi. Štoviše, 80 posto njih uzrokovano je otprilike jednim od 50 letova koji prolaze kroz takozvana "ledom prezasićena područja“", dijelove neba posebno podložne nastanku kondenzacijskih tragova letenja. Kad bismo mogli predvidjeti gdje su ta područja i usmjeriti zrakoplove da lete ispod, iznad ili oko njih, mogli bismo povremeno potrošiti malo više mlaznog goriva, ali bismo znatno smanjili utjecaj zračnog prometa na klimu.
Predviđanja lokacije ledom prezasićenog područja izazovno je jer ih znanost još nije u potpunosti shvatila, ali glavni dio rješavanja tog problema pitanje je prikupljanja podataka. Kada biste postavili senzore vlažnosti na mali dio civilnih zrakoplova, odmah biste imali stotine platformi za promatranje koje bi vam pomogle u stvaranju slike formiranja ledom prezasićenog područja točno u područjima u kojima zrakoplovi lete. Vladin program letenja meteoroloških balona u područja koja su udaljenija od putanja leta pomogao bi u stvaranju sveobuhvatnije slike uloge ledom prezasićenih područja u klimatskom sustavu općenito.
Nakon što poboljšamo razumijevanje ledom prezasićenih područja, sljedeći je izazov zapravo natjerati zrakoplovne prijevoznike da ih izbjegnu. No opet, vlade mogu na brojne načine utjecati na ishode. Nakon mlaznog goriva i plaća najveći trošak za većinu zračnih prijevoznika usluge su navigacije rutom i slijetanja koje moraju platiti agencijama za kontrolu zračnog prometa i zračnim lukama (obično u državnom vlasništvu).
Ledom prezasićena područja najvjerojatnije će se formirati u umjerenim regijama sjeverne hemisfere kao što su SAD, Europa i, u manjoj mjeri, Sjeverna Azija. Ta tri područja imaju prometno nebo i dobro uređene regulatore zrakoplovstva koji mogu prisiliti zrakoplove da skreću oko ledom prezasićenih područja ako žele izbjeći plaćanje klimatske naknade. Zrakoplovne kompanije možda ne bi voljele riskirati taj trošak, ali vjerojatno će to biti znatno jeftinije (i u klimatskom smislu korisnije) od naloga za kupnju održivog goriva koje će zrakoplovi koji slijeću u zračne luke Europske unije početi plaćati od sljedeće godine.
Trenutačno su kondenzacijski tragovi klasičan primjer klimatskih eksternalija, nešto što nitko ne popravlja jer nitko nije prisiljen platiti kako bi to riješio. No to ne mora biti tako. Zračni prostor ionako je već izuzetno strogo reguliran dio planeta. Kad bi se avioprijevoznici suočili s troškovima, ali i koristima letenja kratkom rutom kroz ledom prezasićena područja, dali bi sve od sebe da ih izbjegnu. Proizvođači zrakoplova također bi mogli pronaći inovativna rješenja za smanjenje stvaranja kondenzacijskih tragova, baš kao što su tijekom desetljeća uspjeli smanjiti količinu zrakoplovnog goriva koje njihovi motori upotrebljavaju.
Ne postoji jedinstveno rješenje za problem utjecaja zračnih prijevoznika na klimu, pogotovo ne s obzirom na to da rastući prihodi dovode do općeg povećanja zračnog prometa. Upravo zbog višestruke prirode problema moramo ozbiljno shvatiti kondenzacijske tragove. Ali ako to jednostavno postignemo, dobit ćemo vremena da se pozabavimo daleko škakljivijom zagonetkom emisija ugljika iz aviona prije nego što situacija izmakne kontroli.
.webp){kind=icon}
