Čak će i pristaše olakšica studentskog duga u SAD-u priznati da to ne rješava temeljni problem smanjenja troškova visokog obrazovanja. Zato zagovornici oprosta dugova poput Bernieja Sandersa i obrazovne ekonomistice Sue Dynarski imaju dugoročno rješenje: besplatno visokoškolsko obrazovanje.
Imaju pravo. Ako ćemo oprostom dugova opteretiti poreznu osnovicu za plaćanje troškova studiranja mogli bismo biti iskreniji u vezi s tim. Samo budite spremni na rezultat. Besplatno studiranje ne samo da će pogoršati kvalitetu američkih sveučilišta, trenutno najboljih na svijetu i značiti manje resursa za studente, već bi bio više regresivniji i produbio bi nejednakost u usporedbi sa sustavom u kojem studenti plaćaju ili se zadužuju.
Besplatno studiranje, kao i univerzalna zdravstvena skrb, jedna je od onih stvari koje postoje u Europi i koje Amerikanci vole idealizirati. U Europi je većina sveučilišta javna, a Francuska, Njemačka, Švedska i Škotska ne naplaćuju školarinu domaćim studentima. Ali kao ni zdravstvena skrb, ništa nije stvarno besplatno. Besplatno studiranje plaća se novcem poreznih obveznika kojeg uvijek nedostaje, a to često rezultira nekvalitetnim uslugama u vidu pretrpanih učionica i zgrada koje se raspadaju. Popularno je ismijavati raskošne objekte u američkim sveučilišnim kampusima, ali veća dio izdvajanja za studente su itekako vrijedna. Veća potrošnja po studentu veliki je razlog zašto britanska i američka sveučilišta dominiraju globalnim ljestvicama.
Ograničeni resursi također znače racioniranje. A kad su kapaciteti ograničeni, mjesta se obično daju studentima iz obitelji s višim prihodima. Dobivaju bolje srednjoškolsko obrazovanje i čine se kvalificiranijima kada je riječ o upisu na konkurentne fakultete. U Njemačkoj oko tri četvrtine odraslih koji su završili fakultet šalju svoju djecu na fakultet, dok samo 25 posto odraslih bez diplome ima djecu na fakultetu.
Gornja slika prikazuje udio stanovništva (25 i više) s diplomom prvostupnika (ili ekvivalentom) u različitim zemljama između 2016. i 2020. Zemlje koje nude besplatno ili vrlo jeftino fakultetsko obrazovanje imaju puno niže stope diplomanata od skupljih sveučilišta u SAD-a i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Možda bi manje stope diplomanata bile u redu, jer se čini da ionako previše ljudi ide na fakultet. Ali besplatno studiranje ne znači i dodatno stručno osposobljavanje. Njemačka je 2006. počela naplaćivati školarine. Ali nakon brojnih prosvjeda 2014. vratila se na besplatni sistem visokoškolskog obrazovanja.. Nakon što su ukinuli školarine, više je studenata otišlo na sveučilište, a to je smanjilo broj učenika koji su se upisali u strukovne škole.
Ujedinjeno Kraljevstvo također može poslužiti kao ogledni primjer. Sve do 1998. fakultet je bio besplatan za sve engleske studente. U početku su školarine bile skromne, ali sada premašuju 9.000 funti godišnje, a obično su oko 12.000 dolara što je više nego u mnogim državnim školama u SAD-u, koje se financiraju zajmovima koje diplomanti vraćaju na temelju svojih prihoda kada počnu raditi. Jedno je istraživanje pokazalo da je naplata školarina dovela do toga da više studenata pohađa sveučilište, smanjio je jaz u sudjelovanju između učenika iz obitelji s visokim i s niskim primanjima i više je sredstava utrošeno po studentu.
U međuvremenu, Škotska je ukinula školarinu za škotske i europske (sve dok Ujedinjeno Kraljevstvo nije napustilo EU) studente. Studija koju je provela Lucy Hunter Blackburn sa Sveučilišta u Edinburghu procjenjuje da su se mnogi škotski studenti s niskim primanjima na kraju zadužili više od svojih engleskih vršnjaka jer su morali uzimati zajmove kako bi platili životne troškove. Do 2016. godine engleski studenti iz obitelji s niskim primanjima mogli dobiti stipendije za plaćanje životnih troškova (sada se i životni troškovi pokrivaju kreditima), dok su škotski studenti morali uzimati kredite ili se oslanjati na svoje obitelji. Ona zaključuje da je besplatno školovanje u Škotskoj iznosilo 20 milijuna funti (tijekom vremena i 30,9 milijuna dolara) koje su obitelji s nižim primanjima tako reći donirale obiteljima s visokim primanjima. I dok se upis studenata iz obitelji s niskim primanjima povećao diljem Ujedinjenog Kraljevstva u posljednjih 25 godina, Engleska je doživjela veći rast unatoč naplaćivanju školarina.
Besplatno studiranje mogao bi izgledati drugačije u SAD-u zbog široke mreže privatnih sveučilišta. Mogli bismo ograničiti besplatnu školarinu javnih sveučilišta i dopustiti privatnim sveučilištima kao što je Harvard i manjim liberalnim umjetničkim fakultetima da nastave naplaćivati školarinu. Na neki način to bi poboljšalo obrazovni sustav, ali izgledi su da bi se mnogi privatni fakulteti, posebno niže rangirani, zatvorili jer bi manje studenata bilo spremno plaćati školarinu kada bi imali besplatnu opciju.
Jedina privatna sveučilišta koja bi preživjela morala bi ponuditi studentima visoku vrijednost ili imati vrlo velika sredstva. Ali manji broj sveučilišta ostavlja sve manje upisnih mjesta za studente, pa čak i puno veću konkurenciju za tek nekolicinu dostupnih mjesta u visokokvalitetnim državnim fakultetima , a posebno za studente koji se sada jedva kvalificiraju, ali na kraju imaju višestruke koristi od svog obrazovanja poput veće zarade tijekom svog radnog vijeka. Kad je riječ o završetku i u konačnici dobivanja neke vrijednosti iz visoko školskog obrazovanja, Dynarski ističe da je bitna kvaliteta fakulteta. Ipak, besplatni fakultet potkopava kvalitetu jer znači manju potrošnju po studentu i ne dovodi nužno do viših stopa diplomanata.
Besplatni fakulteti na javnim sveučilištima riskiraju daljnje učvršćivanje nejednakosti pogoršanjem već sada izraženog dvoslojnog sustava u visokom obrazovanju u SAD-u. Nejednakost će se samo pogoršati ako visoka cijena besplatnog javnog obrazovanja znači da ima manje državnog novca za subvencioniranje kredita za studente s nižim primanjima a koji žele pohađati kvalitetne privatne fakultete koji još uvijek naplaćuju školarinu.
Američki sustav visokog obrazovanja, koji naplaćuje školarine i nudi pomoć i kredite temeljene na potrebama, nespretan je i često rastrošan. Potrebno je više nadzora nad nepotrebnom potrošnjom, inflacijom školarina, strukturom kredita i fakultetima koji ne nude nikakvu vrijednost.
Ali trenutni sustav uglavnom funkcionira i bolji je od većine drugih zemalja. Velika većina ljudi koji završe fakultet nagrađeni su većim primanjima, a mnogi Amerikanci ipak idu na fakultet. Prelazak na besplatno studiranje značio bi da bi studenti i dalje generirali dugove kako bi mogli platiti svoje životne troškove, a kvaliteta javnog obrazovanja bi opala. Bolje rješenje je reforma studentskih kredita i zadržavanje fakultetskih školarina.