U nedavno provedenim istraživanjima, stotinama kupaca prikazane su dvije energetske pločice uz pitanje koja je ekološki prihvatljivija: ona u plastičnom omotu obložena dodatnim slojem papira ili ista energetska pločica u plastičnom pakiranju bez papira. Većina ispitanika odlučila se za opciju plastičnog omota i papira, unatoč činjenici da su obje sadržavale istu količinu plastike i da je energetska pločica s više ambalaže očito ekološki manje prihvatljiva.
To je nelogično, no razumljivo je zašto se takva pogrešna predodžba javlja. Plastika je postala najomraženiji materijal na svijetu, osobito za jednokratna pakiranja. Ne samo da šteti okolišu, već je postala i društveno neprihvatljiva. Ankete neprekidno pokazuju kako potrošači žele da se plastična ambalaža zamijeni drugim rješenjima. Pokušavajući ne pasti u nemilost, tvrtke koje proizvode potrošačka dobra u potrazi su za održivim rješenjima.
Papir se prometnuo u popularnu zamjenu. Potrošači ga smatraju "prirodnijim". No to što traže ili zagovaraju nije uvijek "zelenije". U nekim slučajevima može biti čak i štetnije od plastike. Otkako se u ljudima razvila želja da prenose i čuvaju stvari, bilo im je potrebno sve više sve kvalitetnije ambalaže. Drevni Grci su u velikim količinama proizvodili keramičke posude za vino, sredinom prošlog stoljeća Amerikanci su kupovali milijarde praktičnih Ziploc vrećica. Nebitno je li u pitanju razdoblje od tisuću godina prije Krista ili 1970-e, vrijedi isto pravilo: ambalaža mora biti povoljna, lako prenosiva i izdržljiva.
Međutim, tijekom posljednja dva desetljeća, brendovi i potrošači počeli su zahtijevati potpuno novu karakteristiku u ambalaži – održivost. To je amorfni koncept. Za jedne, održivost znači recikliranje, za druge, predanost smanjenju emisija ugljika i borbi protiv klimatskih promjena. No većina se u jednome slaže – plastika se u taj koncept ne uklapa. Između ostalog zato što se najčešće proizvodi od naftnih derivata i, ako se ne reciklira ili ispravno ne odloži, nerazgradiva je.
U pokušaju sanacije odbojnosti prema plastičnoj ambalaži, brendovi su prigrlili papir kao prirodnu alternativu. Postoje načini da se to izvede, neki su dobri, ali neki i nisu.
Primjerice, mnogi brendovi svjesni su kako neizbijeljeni, smeđi papir ili papir koji samo izgleda neizbijeljeno, ekološki osviještenim potrošačima odaje dojam održivosti, čak i kad se prodaje za jednokratnu uporabu. Drugi održivost svojeg pakiranja pokušavaju povećati zamjenjujući plastiku recikliranim papirom. Na primjer, ove je godine Nestlé u Australiji predstavio Kit Kat s papirnatim omotom. Bio je to impresivan tehnički pothvat, ali učinak toga bio je zanemariv. Nestlé godišnje proizvodi milijarde Kit Kat čokoladica, a u Australiji ih je u papirnatom omotu stavio na tržište "više od četvrtine milijuna".
Većina papirnatih rješenja nastaje s fokusom na to što se s ambalažom događa kada se odloži u otpad ili stavi na reciklažu. Međutim, kraj života nije i ne bi smio biti najvažnije mjerilo održivosti. Neki drugi čimbenici imaju mnogo veći utjecaj. Na primjer, kakvi staklenički plinovi nastaju pri proizvodnji različitih ambalaža. Odgovor na to pitanje često iznenađuje.
Nedavno istraživanje tvrtke McKinsey & Co. pokazalo je kako kartonska ambalaža za mlijeko ojačana plastikom tijekom svojega životnog ciklusa, otkad je proizvedena do odlaganja u otpad, stvara 20 posto više stakleničkih plinova od plastične boce. Druga plastična pakiranja poput onog za meso ili vrećica za trgovinu pokazale su slične održive prednosti u odnosu na papirnate inači.
Nije jednostavno čak i ako su brendovi usredotočeni na aspekt kraja životnog ciklusa ambalaže ili na mogućnost njezina recikliranja. Papirnata ambalaža prehrambenih artikala često je obložena plastikom koja pakiranje čini nereciklabilnim ili se može reciklirati samo na određenim za to predviđenim mjestima. Kit Katovi papirnati omoti obloženi su folijom koju tvrtka u Australiji reklamira kao reciklabilnu, međutim, Nestlé nije odgovorio na upit može li se reciklirati u Sjevernoj Americi i Europi. Ako se ne reciklira i završi na odlagalištima, može postati veliki izvor stakleničkog plina metana.
Raste potražnja za papirnatom ambalažom, no tko će proizvođače opskrbljivati tolikim drvom? Održivo šumarstvo važno je i sve ga je više, ipak, potrošači i brendovi sve će češće biti suočeni s pitanjem je li jednokratna papirnata ambalaža zaista najbolji način korištenja tako spororastućeg resursa. Potrošači bi mogli odlučiti da nije, a regulatori bi ih u tome mogli slijediti.
To ne znači da je papirnata ambalaža neodrživa. Ipak, kao i plastika, taj naizgled prirodan materijal ima svojih prednosti i mana što se tiče okoliša. Nažalost, vrlo emotivna rasprava o plastičnom otpadu u oceanima brendovima je otežala, pa čak učinila i nepoželjnim njihove pokušaje da suptilno opravdaju svoj izbor ambalaže. Umjesto toga, moraju se boriti s pitanjem kako pridobiti potrošače koji zbog svoje pristranosti u percepciji održivosti zagovaraju nesavršena rješenja.
Neće biti lagan zadatak ispraviti takve predodžbe i postaviti temelje za iskrenu raspravu o održivosti ambalaže. No treba početi s transparentnošću.
Prevela Nikolina Oršulić.
.webp){kind=icon}