Najveći zagrebački urbanist Milan Lenuci još je 1905. prostor južno od Maksimira zamislio kao četvrt urbanoga i prirodnog sa središnjim kulturnim prostorom, "stjecištem Zagrepčana i stranaca". Nakon što je 1928. na tom području za Direkciju državnih željeznica Kraljevine SHS – Zagreb dovršena Željeznička kolonija, Lenuciju je iz zahvale dodijeljena i ulica, dok je ostatak novoga vrtnog naselja nazvan prema brojnim zaslužnim poduzetnicima i ekonomistima.
Tako su prilikom imenovanja prometnica 1929. ulice dobili obrtnici, poput stolara Antuna Kontaka i Luke Stiplošeka, draguljara Slavoljuba Bulvana i zlatara Petra Krupića (ulica mu je kasnije ukinuta proširenjem Branimirove), tiskari Franjo Župan, Lavoslav Hartman i Dragutin Albrecht, tvorničari Filip Rabus i Eugen Sabljić, agronom Fran Kuralt, trgovci Mijo Krešić, Antun Jakić, Franjo Sollar i Nikola Koller te gospodarstvenici Ivan Ancel i Anastas Popović.
Naknadna (pre)imenovanja također su pratila taj trend, pa su tako istočni dio Sollarove i ulica koja je četvrt povezivala s Maksimirskom nazvane po gospodarstvenicima Nikoli Badovincu, odnosno Aleksandru Hondlu, dok je Ancelova preimenovana nakon atentata na agronoma Karla Brkljačića.
Dominikanski samostan i crkva na Trgu Augustina Kažotića u Željezničkoj koloniji | Hrvatska dominikanska provincija Navještenja Blažene Djevice Marije
Međutim, najistaknutiji prostori novog naselja bila su dva trga – istočno igralište nazvano je po statističaru Milovanu Zoričiću, a središnji trg, inicijalno zamišljen kao prostor ispred škole koja je naposljetku izgrađena sjevernije, nazvan je po zagrebačkom biskupu i teologu iz 14. stoljeća Augustinu Kažotiću.
Kažotićev trg naizgled je posve proizvoljno bačen usred tog naselja mahom 19-stoljetnih gospodarstvenika, na prvi pogled kao ustupak dominikancima koji su se nakon četiri i pol stoljeća izbivanja 1927. za stalno vratili u Zagreb, u novoosnovani samostan i kapelu Kraljice svete Krunice projektanata Ive Kulišeka i Ive Senka. Međutim, Kažotićev bi se smještaj u naselju zapravo mogao iščitavati gotovo obrnuto, kao naznaka njegova ishodišnog mjesta u dugoj povijesti hrvatskih gospodarskih pisaca, što je moguće iščitati u krjeposnom životu toga blaženika.
Skolastička misao
Augustin Kažotić rođen je u Trogiru oko 1260. kao jedno od šestero djece u patricijskoj obitelji trgovca Nikole i Radoslave rođene Saladini. Krajem 1270-ih pristupio je trogirskom samostanu Reda braće propovjednika te nakon kraja nižih studija 1286. otišao na viši teološki studij u Pariz. Međutim, na putu je u blizini Milana preživio atentat iz krvne osvete na subrata i suputnika Jakova Ursinija te se dobrotom mještana oporavio.
Iduće je godine napokon stigao u Pariz gdje je upoznao brojne velike mislioce svoga vremena, poput Bernarda Guija, Vilima Adama i Arnolda iz Bamberga. Na studiju se upoznao i s naukom najvećih skolastika, poput Roberta Grossetestea i Alexandera od Halesa, blaženika Dunsa Scotusa i svetaca Ivana Fidanze – Bonaventure, Alberta Velikog i Tome Akvinskog, čiji je značaj, između ostalog, bio i u inovativnom, kršćanskom tumačenju ekonomskih pojava nastalom nadogradnjom na klasična djela Aristotela, čime su postavili temelje za buduću crkvenu doktrinu.
Dominikanski samostan na Trgu Augustina Kažotića u Željezničkoj koloniji nedugo nakon izgradnje | Vladimir Horvat
Skolastici su trgovinu tumačili u okviru moralne teologije i prava, smatrajući je niskom i ružnom djelatnošću, ali potencijalno opravdanom nužnošću zarade za život, mogućnošću stjecanja sredstava za milosrdna djela ili težnjom za općim dobrom. S druge strane, osuđivali su kamate, što je bilo izrazito protivno tadašnjoj trgovinskoj praksi na Mediteranu, ali i potvrđivali pravo na privatno vlasništvo te naglašavali važnost pravedne cijene prilikom trgovine.
Po dovršetku studija 1291. godine, Augustin Kažotić propovijedao je diljem Francuske, Italije, Hrvatske i Dalmacije, evangelizirao među Crkvom bosanskom te na prijedlog svojega negdašnjeg generala, kardinala Nikole Boccasinija, 1301. služio u papinskoj delegaciji u Mađarskoj prilikom ustoličenja novoga kralja Karla I. Roberta Anžuvinca.
Napokon, po poslanju kardinala Boccasinija, odnosno nedavno izabranog pape Benedikta XI. koji će kasnije biti i beatificiran, Augustin Kažotić je 1304. došao u Zagreb kako bi preuzeo ispražnjeno mjesto nedavno premještenog ostrogonskog nadbiskupa Mihalja.
Opće obrazovanje
U Zagrebačkoj biskupiji je Augustin Kažotić zatekao sredinu znatno manje razvijenu od gradova njegove rodne Dalmacije. Vodeći se skolastičkim principima prema kojima Božja objava niti proturječi razumu niti izgradnja kraljevstva Božjeg proturječi izgradnji zemaljskoga društva vođenog prirodnim pravom, biskup Kažotić odmah se dao na poboljšanje uvjeta života svoje pastve.
Oltar s blaženikovim relikvarijem u Kažotićevoj kapeli u zagrebačkoj katedrali | IKA
Kažotića su u Zagrebu dočekali dominikanci koje je za svoje službe još krajem 1220-ih pozvao biskup Stjepan II. nakon što je Pavao Dalmatinac po poslanju samoga svetog Dominika osnovao prve samostane na Jadranu. Dominikanci su u Zagrebu ustrojili školu, dok je sama biskupija vodila i nižu te višu školu za klerike koju su smjeli pohađati i laici.
Kažotić je na tim temeljima osnovao prvo hrvatsko visoko učilište, katedralnu školu ustrojenu prema principima pariškog sveučilišta i dominikanskih studija, vodeći se zaključcima Trećega lateranskog sabora da "svaka katedralna crkva mora osigurati dostatnu nadarbinu za jednog magistra koji će besplatno i bez ikakve druge naknade poučavati klerike dotične biskupije i sve siromašne studente".
Uređujući tu nadarbinu, Kažotić je uz stalni, ali samo djelomičan dio od biskupije, kanoniku-lektoru naložio da od svojih učenika školovanje naplaćuje prema imovinskom statusu ugrubo podijeljenom na četiri klase: sinove velikaša, imućnije studente, studente koje uzdržavaju ljudi bez vlastitih posjeda i siromašne studente, pri čemu se od posljednjih ništa nije tražilo, čime je u obrazovanje prvi put nastojao uključiti sve slojeve društva.
Portal crkve svetog Dominika u Trogiru majstora Nikole Dente – Cerve iz oko 1372. Uz likove Bogorodice s Isusom i Marije Magdalene, lijevo je prikaz "svetog (!) Augustina Kažotića", pored kojeg kleči njegova sestra Bitkula, dobrotvorka crkve | Helios
Školi je osigurao i bogatu biblioteku najsuvremenijih djela iz područja astronomije-astrologije, geografije, matematike, klasične latinske književnosti, meteorologije, zemljomjerstva, prava, filozofije i teologije, osobito patrističke i skolastičke, uključujući između ostalog radove Tome Akvinskog, Alberta Velikog, Pavla Dalmatinca, Aristotela, Seneke, Ibn Sine – Avicene, Ibn Rušda – Averroesa te svetih Jeronima, Izidora Seviljskog i pape Grgura Velikog, kao i brojne prijevode Hermana Dalmatinca.
Obrazovanje je dodatno smatrao rješenjem problema praznovjerja koje je i tada bilo rašireno među pukom, pravilnom formacijom nastojeći izbjeći potrebu kažnjavanja vjerskih prijestupa, pa je iz tih napora napisao Raspravu o pitanjima krštenja slika i drugim oblicima praznovjerja (Dicta super questionibus de baptizacione ymaginum et aliarum superstitionum).
Javno zdravstvo
Kažotić je u Parizu proučavao najnovije prirodoznanstvene i medicinske teorije Alberta Velikog i Jordana Saskog te od svojega negdašnjeg kolege Arnolda iz Bamberga tražio da "ukratko nešto sastavi o sustavu i uputama za očuvanje zdravlja", iz čega je 1317. nastala Rasprava o brizi za zdravlje (De regimine sanitatis), tekst o higijeni, farmaciji i zdravstvu. Stečeno znanje nastojao je primijeniti u svakodnevici, pa je tako na kaptolskom trgu otvorio hospicij svete Elizabete namijenjen putnicima, siromasima i bolesnicima.
Krunište Kažotićeva zdenca u Muzeju grada Zagreba | Expedia
Brinući se o kvaliteti pitke vode, u Zagrebu je na dominikanskom zemljištu između Vlaške i Kaptola 1312. dao sagraditi zdenac koji je za svoje službe više od šest stoljeća kasnije 1823. obnovio Maksimilijan Vrhovac. Zdenac je nakon izgradnje vodovoda u drugoj polovici 19. stoljeća izgubio svrhu te mu je početkom 20. stoljeća krunište premješteno u Muzej grada Zagreba, dok je 1921. godine prigradnjom prozorske osi na kući u Vlaškoj 23 prema projektu Josipa Monjca, Mirka Krušlina i Manojla Behrmanna zazidana i negdašnja uličica Pri zdencu biškupovom.
Kažotić je također diljem biskupije blagoslivljao lipe kako bi puk potaknuo na korištenje njihova ljekovitog lišća, a na trgu u Vugrovcu dao je jednu i zasaditi, kao i u Cerniku, gdje je također izgradio zdenac.
Gospodarska politika
Kažotić je za svoje službe održao tri sinode i prisustvovao na državnim saborima i crkvenim sinodama u Ugarskoj te na općem crkvenom saboru u Vienneu 1312. Došavši u biskupiju u vrijeme dinastičkih sukoba, naslijedio je brojne imovinsko-pravne sporove koji su mu nagrizali proračun, odnosno biskupsku menzu, zbog čega se po mogućnosti mirio, ali je i kupovao nove posjede.
Uz to, kler zbog straha od političkih previranja navelike nije obavljao svoje dužnosti. Kažotić je stoga prvo svoje kanonike pozvao na poslušnost, odredivši im stalan broj i raspored te ih obvezujući na svakodnevno prisustvovanje liturgiji, radi čega je također uredio zagrebačku redakciju misala. U skladu sa svojom dominikanskom karizmom siromaštva, od samih je početaka svoje službe prihode svoje biskupske menze dijelio sa siromašnima te zalazio među narod, osobito na hodočašćima i proštenjima, obilazeći čitavu svoju biskupiju.
Jednako je tako od redovnika i svećenika biskupije zahtijevao siromaštvo, ali ne i rasipništvo, usmjeravajući se na pomaganje bijednika, a ne i materijalno samouništenje prisutno kod dijela radikalnih franjevaca, tzv. spiritualaca.
Kažotićev zdenac u Cerniku | Branimir Gubić/HKM
Među zaključcima sabora u Vienneu, ukinut je Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama, odnosno templara, te je i Kažotić sazvao sinodu i proveo internu istragu u Zagrebačkoj biskupiji. No kako nije pronašao ništa kompromitirajuće, svim je preostalim templarima u biskupiji pružio doživotno utočište u Novoj Vesi, dok je njihove otuđene posjede predao ivanovcima te svake godine izvještavao kako njima gospodare.
Kažotić je bio i vješt pregovarač, pa je tako primjerice 1310. na Rakoškom saboru postigao konsenzus između papinskog legata i ugarskog plemstva u vezi s prihvaćanjem suvereniteta kralja Karla Roberta. Značajno je s ostalim hrvatsko-ugarskim biskupima na Kaločkom saboru 1318. oštro opomenuo Karla Roberta zbog raskalašenog života nakon smrti njegove supruge godinu ranije, zbog čega se kralj doskora oženio i barem deklarativno pomirio s Crkvom.
S obzirom na imanje, naime, nije prijekora vrijedna nužna uporaba, nego pretjerana ljubav i briga.
Augustin Kažotić, O imetku Kristovu i učenika ili apostola i o uporabi
Kažotić je inače oštro osuđivao velikašku samovolju te i plemenitaše nastojao navesti na principe sebedarja i milostinje, zbog čega im se zamjerio. Kad je kao predstavnik hrvatsko-ugarskih biskupa nakon Kaločkog sabora otišao u Avignon papu Ivana XXII. tražiti dodatnu zaštitu od neprijateljskih plemića, Karlo Robert ga je zbog tobože blaćenja proglasio nepoćudnom osobom.
Papa ga je naposljetku oslobodio krivnje, no zbog animoziteta s Karlom Robertom, Kažotić je bio prisiljen ostati u Avignonu, gdje je zatim nastala njegova rasprava i prvo hrvatsko autorsko gospodarsko djelo O imetku Kristovu i (njegovih) učenika ili apostola i o (njegovoj) uporabi (De bonis et usu Christi et discipulorum seu apostolorum), u kojoj je između ostalog argumentirao kako su Isus Krist i njegovi učenici "imali samo nužnu odjeću, novac i stvari koje se troše uporabom", ali i da "siromaštvo nije samo po sebi savršeno", već da mu se treba sačuvati "kreposna mjera".
Završna stranica rukopisa Kažotićeva djela O imetku Kristovu | Biblioteca nazionale di s. Marco
Povratak propovjedništvu
Kažotić se zbog narušenih odnosa s Karlom Robertom i nakon tri godine nije mogao vratiti u biskupiju, tako da mu je papa dao novu službu u Luceri na jugu Italije. U Luceru su Hohenstaufeni stotinu godina ranije naselili muslimansko stanovništvo Sicilije kako bi im služilo kao odana vojska. Uživali su posebne povlastice poput potpune slobode vjeroispovijesti, vlastitog šerijatskog sudstva i kuranskog školstva te poreznih olakšica.
Ipak, vladajuće katoličke dinastije upravo su propovjedničkim dominikancima dodijelile zadaću prekrštavanja doseljenih muslimana, no njihova su nastojanja ostala uglavnom neuspješna, kao i pokušaji blaženog franjevca Ramona Lulla 1294. godine.
Nakon što su Anžuvinci 1266. zauzeli Apuliju, njihov odnos prema muslimanima bivao je sve napetiji. Nezadovoljni neuspjesima u prekrštavanju i pritisnuti Ratom sicilijske večernje, Anžuvinci su odlučili istjerati apulijske muslimane te ih 1300. većinu ubili ili prodali u ropstvo.
Augustin Kažotić (lijevo) i Jakov iz Venecije na freski Tome iz Modene iz 1352. u dominikanskoj crkvi svetog Nikole u Trevisu | Matica hrvatska
Lucera je međutim u idućim desetljećima ostala slabo naseljena te su Anžuvinci nastojali doseliti novo kršćansko stanovništvo, uključujući Provansalce i Burgunđane, ali i prekrstiti preostale muslimane. Radi toga je negdašnja lučerska džamija porušena te je na njenu mjestu 1317. izgrađena nova katedrala.
Anžuvinci su papu zatim tražili novog biskupa koji bi mogao evangelizirati muslimane te je Ivan XXII. dotadašnjeg prelata Jakova 1322. premjestio u grčki Metoni. Kažotić je došavši u novu biskupiju započeo primjenjivati iskustvo iz Zagreba te mu tradicija pripisuje osnutak novog biskupskog dvora, ženskog sirotišta i bolnice te početak obnove gradskih zidina i dvorske crkve. Doskora je međutim zbog Kažotićevih evangelizatorskih nastojanja na njega nasrnuo nezadovoljan musliman te je biskup od posljedica napada preminuo 3. kolovoza 1323.
Baština blaženog biskupa
Augustin Kažotić pokopan je u samostanskoj crkvi svetog Dominika u Luceri te je već 1325. kalabrijski vojvoda i napuljski prijestolonasljednik Karlo Anžuvinac, bratić Karla Roberta, od pape zatražio njegovu kanonizaciju, a istovremeno se u iščekivanju kanonizacije počeo štovati u Zagrebačkoj biskupiji.
Kažotić je u narednim stoljećima ostao popularan među dominikancima te u lučerskoj i zagrebačkoj biskupiji, a u nekom je trenutku vjerojatno i bio kanoniziran, budući da su netom nakon njegove smrti posvjedočena brojna čudesa na njegovu grobu, španjolski mu se kralj Ferdinand V. 1504. došao pokloniti, a posmrtni su mu ostaci 1585. prebačeni u vlastitu kapelu, dok su lučerski dominikanci 1674. zapisali da se "bula Ivana XXII. o (Augustinovu) proglašenju blaženim i svetim izgubila".
Međutim, definitivno je beatificiran 1702. godine, a posmrtni su mu ostaci 1812. premješteni u lučersku katedralu. Obnovljeni interes u njegovo štovanje je 1992. urodio i prvim modernim čudesnim ozdravljenjem po njegovu zagovoru te se trenutačno vodi postupak njegove (ponovne) kanonizacije.
Kažotićev grob u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Luceri | IKA
S druge strane, tomistički principi nastavili su utjecati na razvoj hrvatske ekonomske misli, uključujući primjerice temeljna djela Benedikta Kotruljevića, Frane Petrića, Nikole Vitova Gučetića i također dominikanca Ivana Polikarpa Severitana, a kasnije i Jurja Križanića.
U konačnici, kad je urbanist Mate Crnić 1927. odredio razmještaj Željezničke kolonije, razradivši Lenucijevu ideju kulturnog središta južno od Maksimira, povratak dominikanaca i izgradnja njihova samostana je zapravo poslužila kao izvorište imenovanju naselja prema gospodarstvenicima, s blaženim biskupom Augustinom Kažotićem u njegovu središtu.
.webp){kind=icon}
