Njemačka vlada dala je ekstravagantno obećanje kada je najavila drugu nacionalizaciju energetske kompanije vrijednu više milijardi eura u tjedan dana. Govoreći u Berlinu 21. rujna, ministar gospodarstva Robert Habeck obećao je da će "država učiniti sve" kako bi minimalizira prekide u opskrbi prirodnim plinom.
Namjera poruke bila je pružiti smirenost u vrijeme velike tjeskobe dok Europa pokušava zamijeniti uvoz nafte, ugljena, a nadasve plina iz Rusije. No Habeckov je izbor riječi također naglasio kako živimo u novoj eri velike vlade. Bilo da se radi o nadoknadi izgubljenog prihoda za radnike i tvrtke tijekom obustave rada zbog pandemije ili o osiguravanju dovoljne količine goriva za grijanje kućanstava i industrijske pogone, državna intervencija ponovno je u modi, i to kako je nismo vidjeli od ranih 1980-ih, kada ju je iznjedrila toksična kombinacija visokih inflacija i rastućeg fiskalnog deficita.
"Došlo je do promjene izazvane ovim velikim šokovima koje smo posljednjih godina doživjeli, a koji su zahtijevali državnu intervenciju u gospodarstvu na način kakav nismo vidjeli od, rekao bih, Hladnog rata", kaže Jacob Kirkegaard, viši suradnik Peterson instituta za međunarodnu ekonomiju u Washingtonu.
Ulagači su se dosad pokazali iznenađujuće tolerantnima prema preuzimanjima poput Uniperova u Njemačkoj. No, ironično, pobunili su se protiv ekonomskog paketa nove britanske premijerke Liz Truss koji je uključivao velika smanjenja poreza, politiku koja se obično povezuje sa zagovornicima male vlade, i to zbog oslanjanja na dug za njihovo plaćanje.
Iznosi su golemi. Račun poreznim obveznicima za energetsku krizu u 27 zemalja članica Europske unije i Ujedinjenom Kraljevstvu iznosi oko 500 milijardi eura, prema analizi think tanka Bruegel u Bruxellesu – a broj će zasigurno rasti. Usporedbe radi, kombinirani izdaci zemalja EU-a kreću se u području od 2,5 posto bruto domaćeg proizvoda, odnosno više od polovice iznosa dodijeljenog planu za oporavak od pandemije COVID-19.
Povratak velike vlade nije samo europski fenomen: kreatori politike od Washingtona do Tokija čine sve kako bi ublažili udarac naglog rasta cijena na potrošače i kompanije. Dio toga je taktičan – subvencije za gorivo i programi pomoći u hrani mogu osvojiti glasove – ali potrošnja je također motivirana i strateškim razmatranjima o gospodarskoj konkurentnosti.
Djelomično kao rezultat zastoja između SAD-a i Kine, vlade novac ulažu u projekte poput tvornice poluvodiča i rafinerije litija s ciljem osiguravanja samodostatnosti u inputima ključnima za industrije sljedeće generacije. Paket EU-a za COVID predviđa ulaganja u vrijednosti od 807 milijardi eura u sve, od digitalne infrastrukture do ublažavanja klimatskih promjena, a Bruxelles ga je opisao kao "priliku za izlazak iz pandemije jačima i transformaciju naših gospodarstava i društva koja se pruža jednom u životu".
U Britaniji je Truss kampanju za vodstvo Konzervativne stranke vodila na kombinaciji kratkoročnih rješenja za potrošače izmučene inflacijom, dok je izbjegavala rješavanje kroničnih ekonomskih uvjeta poput usporene produktivnosti.
U obraćanju pred Donjim domom 23. rujna, Trussin je ministar financija Kwasi Kwarteng te mjere proglasio "jednom od najznačajnijih intervencija koje je britanska država ikada napravila". Država će u narednih šest mjeseci izdvojiti 60 milijardi funti subvencija za račune plina i struje, rekao je. No Kwarteng je također najavio najveća smanjenja poreza u zadnjih pola stoljeća, čime je unio nemir na tržišta i izazvao krah koji je nekoć moćnu funtu doveo skoro do pariteta s eurom i dolarom. Čak je i Međunarodni monetarni fond Velikoj Britaniji rekao da ponovno razmisli.
U kontinentalnoj su Europi političari pod pritiskom jer ne rade dovoljno, a prosvjednici u mjestima poput Praga i Bratislave čelnike pozivaju na veću pomoć potrošačima te u pitanje dovode cijenu pomoći Ukrajini u njezinu ratu protiv Rusije. Budući da će cijene energije tijekom nadolazeće zime, a i kasnije, ostati visoke, rasprava o odgovarajućoj razini državne intervencije sigurno će se nastaviti, potencijalno na štetu europskog jedinstva, tvrdi Simone Tagliapietra, istraživač na Bruegelu. "Vidjet ćete vlade sposobne držati korak s potrošnjom, a i one koje to nisu", kaže.
To je onaj tužni obrazac koji je postao vidljiv s početkom pandemije. SAD je izdvojio oko 25 posto svojega godišnjeg BDP-a za pomoć u borbi protiv COVID-a, dok je preko granice u Meksiku potrošnja iznosila samo 0,7 posto, otkrio je MMF. Predsjednik Joe Biden je u američko gospodarstvo tijekom prošle godine upumpao 1,9 bilijuna dolara državnih poticaja.
Japan je odobrio novčane dodjele za kućanstva i pokrenuo niz potpora za poduzeća kako bi im pomogao nositi se s rastućim troškovima energije i hrane, kao dio paketa poticaja najavljenog u travnju. Premijer Fumio Kishida razmatra nove potpore u listopadu. Indija je redovito dijelila besplatnu rižu ili pšenicu za 800 milijuna građana od početka pandemije u programu koji je vladu koštao oko 44 milijarde dolara, što je devet posto njezina godišnjeg proračuna.
U Kini, gdje je inflacija relativno zauzdana, Peking poduzećima pomaže nositi se s gospodarskim padom uzrokovanim njegovom politikom "nultog covida" i represijom u sektoru nekretnina i tehnologije. Središnja vlada i pokrajinske administracije dosad su u ovoj godini uvele poreznih olakšica u vrijednosti 3,3 bilijarde juana (461 milijardu dolara) i banke uputile na povećanje kreditiranja malih i srednjih poduzeća.
Razmjer vladina djelovanja i njegova globalna priroda podsjećaju na financijsku krizu 2007.–2008., kada je "prevelik za propast" postao krilatica za spašavanje privatnih financijskih institucija financiranih od, a koga drugog nego poreznih obveznika. No tu je postojala politička cijena koju je trebalo platiti. U SAD-u je nezadovoljstvo izazvano politikama koje su Wall Streetu davale prednost nauštrb Main Streeta pomoglo otvoriti put Donaldu Trumpu. Slično tome, među navedenim je razlozima Brexita 2016. bila ideja da britanska vlada novac šalje preko La Manchea dok se uslužni sektor kod kuće raspada.
Dokle će sadašnja moda te državne velikodušnosti ići i kako će završiti, nikome nije jasno. Nacionalizacije bi se, teoretski, mogle poništiti kada se energetska kriza povuče. Ipak, teško je zamisliti da će tvrtka odgovorna za uvoz više od trećine prirodnog plina u zemlji ikada moći napustiti njemačke ruke. U međuvremenu, postanu li vlade sudionici, to bi moglo ubrzati energetsku tranziciju.
To bi svakako bio bonus. No trenutačno je najveći prioritet održavanje svjetla i grijanja u kućanstvima i kompanijama. Kako je rekao Christoph Schmitz iz njemačkog sindikata Ver.di, vladino preuzimanje Unipera bilo je nužno jer bi njegova nesolventnost bila "neprocjenjiv rizik".
---S Ewom Krukowskom, Arnem Delfsom i Nasreen Seria
.webp){kind=icon}